Svrha rada liječnika sportske medicine se može ukratko opisati kao briga o zdravlju sportaša. Danas u RH tu ulogu službeno ima specijalist sportske medicine, specijalist medicine rada i sporta,odnosno liječnik sa završenim poslijediplomskim studijem iz sportske medicine.
Takav liječnik nakon pregleda budućeg sportaša daje ili ne daje dozvolu za bavljenje nekim sportom. Prema tome rezultat obrade liječnika može biti da je sportaš sposoban (bez ograničenja) za trening i natjecanje, privremeno nesposoban (radi nejasnog zdravstvenog stanja ili akutne bolesti), ograničeno sposoban (odnosno sposoban za umjereni trening – nesposoban za natjecanje ili sposoban samo za određene sportove – za ostale nesposoban) i nesposoban za trening i natjecanje.
Možda je najvažnije shvatiti da osnovna uloga liječnika sportske medicine nije liječenje već prevencija svega onoga što u sportu može negativno utjecati na zdravlje sportaša(sportske ozljede,sindromi prenaprezanja,pretreniranost i razna druga bolesna stanja). Ocjenu sposobnosti sportaša liječnik sportske medicine daje temeljem pregleda koji uključuje uzimanje općih podataka (opća i sportska anamneza), antropometrijskih mjerenja (visina, težina, vitalni kapacitet, opseg prsnog koša), kliničkog pregleda i funkcionalnih ispitivanja (spirometrija, EKG).
Laboratorijski nalazi kao i bilo koja dodatna pretraga ili obrada nekog drugog specijalista (internista, ortopeda, infektologa, dermatologa…) su stvar procjene i iskustva liječnika sportske medicine. Ipak za neke određene sportove postoji obveza čitavog niza pretraga koje liječnik sportske medicine mora učiniti da bi dao konačnu ocjenu (primjerice za ronjenje,boks itd.).
Pregled je svakako preventivnog karaktera, a može biti obavljen prije početka bavljenja sportskom aktivnošću (prethodni), za vrijeme bavljenja sportskom aktivnošću(sistematski), te bilo kada – prema potrebi (kontrolni-potreba se određuje ovisno o nekoj specifičnoj situaciji).
Na osnovu anamneze i sportske anamneze, kliničkog pregleda cijelog tijela, antropometrijskih mjerenja i funkcionalne dijagnostike liječnik sportske medicine može dati konačnu ocjenu sposobnosti sportaša. Kako smo već spomenuli liječnik sportske medicine može (ali ne mora – ukoliko procjeni da nije potrebno) tražiti još neke dodatne preglede, funkcionalna i druga testiranja, obrade kod liječnika određenih medicinskih specijalnosti.
Danas se ipak uvodi kao obveza da se prije davanja konačne ocjene sposobnosti moraju učiniti u svakom slučaju najnužnije pretrage poput osnovnih laboratorijskih nalaza, spirometrije i EKG-a.
Za razliku od profesionalnih sportaša koji 1-2 puta godišnje obavljaju detaljan liječnički pregled,pregledi sportaša rekreativaca-amatera su rijetkost i svode se na osnovna antropometrijska mjerenja(visina,težina),mjerenje krvnog tlaka i pulsa pri opterećenju.Naglasak je na kardiološkoj obradi prilikom koje se utvrđuje srčana akcija,tonovi i postojanje šuma na srcu.Ukoliko se pronađe sumnjivi nalaz ili ukoliko sportaš ima simptome vrtoglavice,palpitacije,dispneje,boli u prsima i slično,tada su potrebni dodatni pregledi koji uključuju EKG,Ergometriju i Ultrazvuk srca kod specijaliziranog kardiologa.Cilj je prevenirati iznenadnu srčanu smrt u sportaša!
Važno je napomenuti kako trenutno u RH ne postoji niti jedan medicinski centar u kojem bi na jednom mjestu surađivali sportski liječnici,kardiolozi,ortopedi,nutricionisti, liječnici drugih specijalizacija i ostali stručnjaci koji bi mogli kontinuirano pratiti zdravlje profesionalnih i amaterskih sportaša i pripremati ih za buduće napore.
Sve do sada navedeno je uloga liječnika sportske medicine u najužem smislu, međutim kako je neosporno da napori u vrhunskom sportu danas često nadmašuju fiziološke mogućnosti organizma sportaša, svrha rada liječnika sportske medicine je nemjerljivo šira od obavljanja rutinskih pregleda i formalnog ocjenjivanja sposobnosti sportaša.
Nažalost, danas više ne vrijedi staro pravilo iz doba početaka olimpijskih igara kada se smatralo da je bavljenje sportom zdravo jer sport jača i tijelo i duh. “Mens sana in corpore sano“ (zdrav duh u zdravom tijelu) je stara latinska izreka koja se danas kao uobičajen moto raznih sportskih klubova naprosto zloupotrebljava. Kada govorimo o profesionalnom sportu (vrhunski sport je u potpunosti profesionaliziran), onda bi prije vrijedila izreka da suvremeni, natjecateljski sport djeluje negativno na duh i tijelo. Navodimo samo neke uobičajene, svima dobro poznate situacije u sportu danas: sretan je onaj skijaš – natjecatelj – koji je samo jednom u karijeri operirao koljeno, a oni koji nisu uopće operirani su izuzeci koji potvrđuju pravilo. Ili još gori primjer: mlade žene koje se bave vrhunskim sportom su nerijetko dismenoroične (poremećaj menstrualnog ciklusa do gubitka menstruacije- amenoreja), ali to malo koga zabrinjava. A kada se uz tijelo ošteti i psiha sportaša, onda može doći do pretreniranosti, što je u stvari kronično i teško izlječivo stanje mnogih vrhunskih sportaša (naročito atletičara i plivača dugoprugaša).
Iz ovih nekoliko primjera možemo naslutiti obim posla liječnika sportske medicine. Nažalost klubovi nemaju financijskih sredstava za plaćanje liječnika ili liječnike koji će se brinuti o njihovim sportašima pa je rad liječnika sportske medicine bitno ograničen.
Da bi obavljao osnovnu funkciju prevencije sportskih ozljeda, sindroma prenaprezanja, pretreniranosti i raznih drugih bolesnih stanja, liječnik sportske medicine bi morao tijesno surađivati s trenerima i biti gotovo u detalje upoznat s trenažnim procesom. S druge strane, liječnik sportske medicine mora znati sam testirati sportaša, ili ako to ne zna, onda mora znati kome i gdje uputiti sportaša na razna funkcionalna testiranja čiji bi parametri trebali biti objektivni pokazatelji funkcionalnog statusa sportaša i samim time vrlo korisni detalji u očuvanju zdravlja sportaša.